Šta je svjetlost?
Svjetlost bi po najjednostavnijoj definiciji bila pojava koja nam omogućuje vidjeti. Svjetlost nismo morali proučavati da bismo znali za njeno postojanje, jer svjetlost je stara koliko i svemir. Zraci svjetlosti nas bude iz jutarnjeg sna. Čak i kad je mrak mi palimo sijalicu,
taj izvor svjetlosti koji smo sami napravili, jer naše budno oko uvijek treba svjetlost. U svakom slučaju, svjetlost je intrigirajuća pojava, a njena priroda je vijekovima predstavljala zagonetku. Svjetlost je nešto što obasjava tamu. Svjetlo je do te mjere dio naše svakodnevnice da o njemu više i ne razmišljamo, nego se njime jednostavno služimo. Ipak,
iza najobičnijeg pokreta kojim uključujemo sijalicu stoji stoljeće
neprekidnog tehničkog razvoja. Nije ni čudo što je čovjek ovu svoju nasušnu potrebu počeo
proučavati.
Proučavao je njenu prirodu, način nastajanja, brzinu njenog kretanja, razmatrao može li se mijenjati ta brzina i sl. Još uvijek je nejasno, na primjer da li je brzina svjetlosti bila uvijek ista?
Čovjek je naučio da preusmjeri i prelomi svjetlosni zrak, da dobije laserske zrake. Došao je do mnogih tehnoloških pronalazaka koje je kasnije koristio u svakodnevnom životu, upravo proučavajući svjetlost. Čak je brzinu svjetlosti, pod odre|enim uslovima, uspio smanjiti i zaustaviti svjetlosne zrake i konzervirati ih.
Svjetlost registrujemo čulom vida. Proučavanjem svjetlosti došlo se do tehnoloških otkrića koja su išla od svijeće do lasera, od lupe do Huble teleskopa, našeg umjetnog “oka”, čiji pogled luta vasionskim prostranstvima.
Njutn je postavio teoriju po kojoj je svjetlost protok veoma malih čestica korpuskula, čije kretanje podliježe zakonima mehanike. U isto vrijeme Kristijan Hajgens je postavio svoju talasnu teoriju svjetlosti. Talasna priroda svjetlosti je kasnije potv-|ena teorijom o odbijanju, prelamanju, difrakciji itd. Kasnijim istraživanjima utvr|eno je da svjetlost ima i talasnu i korpuskularnu (čestičnu) prirodu. Čestica svjetlosti naziva se foton.
Svjetlosni talasi su vrsta elektromagnetnih talasa, slični su radiotalasima.
Svjetlost koju vidimo zovemo bijela svjetlost. Postoje svjetlosni talasi koje mi ne možemo vidjeti. To su infracrveni svjetlosni zraci, koji imaju veće talasne dužine od talasne dužine vidljive svjetlosti, i ultraljubičasti zraci koji imaju manje talasne dužine od vidljive svjetlosti.
